Mrtve duše: 'Teret Alekseja Balabanova '200'
[IndieWIRE pregled iz Reverse Shot.]
Aleksej Balabanov, ruski redatelj, najpoznatiji po tome što je u 1997. godini upecao tupi, oštri triler 'Brat' koji je definirao Jeljcinovu zemlju, vraća se s filmom koji je namještao da privuče međunarodnu pažnju nakon pada desetljeća od tog proboja.
Glasan, žestok, moralno neskladan krik za vrijeme mračnih dana koji su uslijedili nakon prvog čečenskog rata, 'brat' je djelovao kao grub, ali nepogrešivo iskren pokušaj da se Rusija ogolji. Izdajnik Sovjetskog Saveza, suhi pokupljeni od strane grabežljivih oligarha, osiromašeni devalviranom rubljem, i omalovaženi i dehumanizirani brutalnim, prljavim ratom, Balabanov je nihilistički, pustolovni anti-heroj učinkovito predstavljao ljudski duh sveden na puki, čak i ambivalentni opstanak ,
'Cargo 200', njegov je naslov prividno preuzet iz kodne riječi za vojne žrtve tijekom zlonamjernog sukoba u Afganistanu, a nominalno utemeljen na istinitoj priči, predstavlja još jedno doba ludila sredinom osamdesetih, Sovjetski Savez prije Perestrojke. Telegrafskim dijalogom, nespretno gomilajući likove u arhetipove grada prema zemljama i udarajući se dvama šakama na sve što je na vidiku, Balabanov je izgleda spreman napraviti snažnu, ako se smije, nesretnu izjavu u subameričkom tenoru. Ali što je točno ta izjava? Neprekidno mračan i nespreman svih na ekranu, 'Cargo 200' glumi prijezir dok se razmazuje u politički plakiranim eksploatacijama.
Dva brata piju čaj na balkonu, razgovarajući o stanju svog života, svojoj nestašnoj naciji i sukobu u Afganistanu. Aleksej (Alexey Serebryakov), vješal i pristojan, vojni je dužnosnik, dok je Artyom (Leonid Gromov) profesor ateizma koji dolazi iz Sankt Peterburga, posjećen u debelim okvirima i džemper s blesavim krznom. Potonji odlazi posjetiti njihovu majku u obližnji Leninsk, ali njegov se automobil pokvari na putu. Šetajući najbližom kućom u potrazi za pomoći, brzo se nađe okružen raznolikom posadom okrzlog provincijalizma: krupnim, prijetećim pijancima s ubojstvom u očima, ubojitim stranim lakirom, tihim, rezigniranim šljamom i mršavim nijemom. Uvjeren, naravno, da je naletio na svoju propast, Artyom ipak pije vodku sa svojim domaćinom, raspravljajući o postojanju Boga (njegov se domaćin ruga Artyomovoj ateističkoj vjernosti komunističkoj partijskoj liniji) i dobiva auto-pomoć od vijetnamskog radnika Sunka (Mikhail Skryabin) , Iako Artyom vozi netaknut (ako je ožbukan od domaćih duhova), subverzija očekivanja je samo privremena. Artyom je samo crvena haringa.
Udobno se i potvrdite u svom početnom strahu: ovi su listovi doista đavolski, samo čekaju da djevičanski dobro napuhan tinejdžer krene kroz vrata.
Ono što tada započinje je prilično standardan, prikladno zastrašujući prikaz otmice, mučenja, nasilja i ekstremnog ludila. Muti Zhurov (Aleksej Poluyan) s kosturima dokazuje se prilično verbalnim i vještim, nakon što mlada Angelica (Agniya Kuznetsova) bezumno slijedi obrijanu košulju iz snova u jazbinu ruralnog mjeseca. Zhurov se također dokazuje kao Lenjinov policijski kapetan, regrutirajući svoje kolege da bezrezervno pomažu u svojoj bolesnoj, besmislenoj zatočeništvu Angelici. Prikoči je za stočić u kući svoje majke bez zuba, a zatim svog mrtvog vojnog dečka baca u krevet pored nje, sve iz ljubavi, prirodno.
Poprilično kratkim redoslijedom, s bezobraznim namještajem i crvenim sljepoočnicama koje izbacuju s puta, Balabanov proizvodi 2 silovanja, 4 ubojstva, 5 leševa i 1 perverzno religiozno obraćenje. Za one privlačene takvoj ganioznosti, glavni, kasni filmski prilog je izvanredna vizija razvratnosti: Zhurov naglas čita vojnička pisma iz Afganistana dok Angelica pišu gola i okovana između dva trula leševa leševa, dok majka sa zadovoljstvom gleda raznovrsne emisije i parlamentarna saslušanja. Kako niti jedan lik nije funkcionalan izvan tipa, 'Cargo 200' nas poziva da čitamo njegovo djelovanje alegorijski, pitajući se o moralnim i duhovnim implikacijama iznenada bogobojaznog ahieta, korumpiranog i ubojitog policajca, rastućeg, zapadnjačkog kapitalista, razmaženog i oskvrnuta kći komunizma, i na kraju pravedna - i puškarajuća - Majka Rusija.
Nadalje, mi smo u iskušenju da taj užas / bajku prenesemo iz 1984. u sadašnje doba i razmišljamo o paralelama u Putinovoj Rusiji. No, koliko god teško škiljio, Balabanova basna nema morala. To je alegorija bez smisla, a samim tim i alegorija. On samo zna koje gumbe treba pritisnuti i zna da ako stavi Gorbačova na crno-bijeli tel, dok sačmarica eksplodira nečiji mozak u susjednoj sobi, zaključit ćemo da je napravljena snažna izjava. Prazno nasilje kao iskreno pitanje jedna je stvar, ali prazno nasilje maskirano kao simbolika samo je oportunistička poza.
[Eric Hynes pisac o obrnutom kadru.]
