Kusturicin 'Život je čudo'; Od ludog do tragičnog i opet natrag
Kusturicin 'Život je čudo'; Od ludog do tragičnog i opet natrag
autor Peter Brunette
 Prizor iz filma 'Život je čudo' Emira Kusturice. Fotografska slika distribucije Marsa. |
Jedan prijatelj je jednom rekao da je gledao film jugoslavenskog redatelja Emir Kusturica - Znam da je „Jugoslaven“ kao etnički marker tragično zastario, ali Kusturica, bosanski musliman po rođenju, uvijek je načelno ostao privržen barem ideji ujedinjene Jugoslavije - to je kao biti na zabavi. u 2 sata ujutro, a svi ostali su pijani osim tebe. Zapravo, taj se glavni motiv odnosi na previše filmova iz istočne Europe, uključujući Rusiju, pa se pogreška ne može u potpunosti položiti na pragu Kusturice.
Bez obzira na to, čini se da je redatelj madcap svojim novim filmom zaista nadmašio samog sebe, a i čitavu slavnu tradiciju, “Zivot je Cudo” (Život je čudo), koji se snažnije zanosi nego ikad prije. Negdje ukopan u sav nadrealizam i ludost je antiratni film, mislim, ali ludnica, ponekad nadahnuta, ponekad ne, ima tendenciju da se prilično dobro skriva. Naslov je očito, gorka referenca na Roberto BenigniMeđunarodni je favorit 'Život je lijep,' i savršeno zaokružuje Kusturicin duboki pesimizam u pogledu ljudskog roda. Tamo gdje je Benigni potvrdio rat, Kusturica jednostavno pronalazi daljnji dokaz koliko su stvari i ljudi u stvari zabrljali.
Priča je postavljena u Bosni, 1992. godine, neposredno prije početka rata. Središte je na Luci (Slavko Stimac), inženjer koji je došao do čamaca iz Beograda kako bi izgradio željeznički tunel dizajniran da privuče bezbroj novih turističkih dolara u regiju. Njegova operno supruga Jadranka (Vesna Trivalic) i tinejdžerski sin Miloš (Vuk Kostic) pratite ga, ali Jadranka ubrzo bježi s putujućim mađarskim glazbenikom i Miloš je odvučen u srpsku vojsku. Nitko, naravno, ne vjeruje da je rat doista mogućnost, kao što to nikada nitko ne čini, a kad dođe do toga, njihova umjetna konstrukcija svijeta propada. Za vrijeme neprijateljstava, Luka je povjerena dražesnom muslimanskom taocu, Sabahi (Nataša Solak) koji će biti zamijenjen za svog sina Miloša koji je zarobljen. Luka postaje emocionalno nemoguće kad se počne zaljubljivati u Sabahu, a film filma prelazi iz ludog u tragično i ludo.
Ovaj samo opisani opis može stvoriti lažni dojam da se radi o stvarnim ljudima s kojima imamo posla, ali u Kusturicinom filmu likovi su rijetko više od karikatura, koji imaju spore i hodaju s litica i uglavnom se ponašaju glupo. To postavlja jugoslavenskog redatelja na suprotni pol od majstora poput Francuza Jean Renoir ('Pravila igre', 'Velika iluzija'), koji tako očito odiše ljudskošću svojih likova, čak i loših ili bezumnih. To, naravno, nije nužno krivnja na strani Kusturice, pogotovo jer je posve svjesna. To je prilično određena vrsta filma koja će biti, jednostavno, po ukusu ili ne. Realizam, hvala bogu, nije jedina metoda koja je dostupna kinima.
Čudno, u ovom filmu su daleko najzanimljiviji nadrealistični prizori koji prevladavaju u prvoj trećini. Medvjedi napadaju uspavani gradić, poštar dostavlja poštu ručnim željezničkim kolima, mačke i psi šareno se bore, a ljudi pijano pijuckaju, sve u vidljivoj prisutnosti poznatog Kusturicinog ciganskog tehno-popa No Smoking Orchestra. Ukratko, to je vrsta filma u kojem ljudi nikad ne dovrše piće a da ne bace čašu na pod. Vizualne i zvučne šale stižu i napadaju gledatelja svakih nekoliko sekundi, a kad si dopustite da idete s tokom, vidite kako su dobro montirane gaće i shvatite da biste se, kad biste bili pijani, jako zabavili. Ironično, kada se Luka i Sabaha zaljube, postajući tragični zalagači u većoj političkoj borbi, film gubi mnogo zanimanja. Kao da Kusturica počinje ozbiljnije shvaćati stvari, također počinje propadati.
Ipak je to moćan i stručno sastavljen primjer određene vrste kina. To možda više ne zanima gledatelje u vremenu kada je stvarnost postala nadrealističnija nego što bi puki film ikada mogao biti.
